| < | prosinac, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ma kakav opis bloga?! Kao prvo sve je receno u naslovu - nisu joj dali da bude babaroga, pa je htjela biti bajka i na kraju postala krimic. A kao drugo - ja sam ovdje nova!
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Babaroga + bajka = KRIMIĆ
Autostopiranje
- 09:30 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
U četvrtak sam poslom išla za Rijeku. Vozeći se prema tom našem lučkom gradu sjetih se zgode koja se odigrala pred 10-ak godina. Bila sam krenula relativno rano, iako sam dogovoreni sastanak imala tek u 10. Ne sijećam se više koje je godišnje doba bilo, ali znam da je tog dana bilo dosta hladno. Ovaj današnji autoput do Rijeke nije postojao, pa sam si bržu vožnju mogla priuštiti tek tada postojećim autoputom do Karlovca. Prošavši kroz Karlovac nastavila sam starom cestom prema Rijeci. Odmah negdje iza Turnja, izašavši iz jednog zavoja ugledala sam ljude kako stoje na autobusnoj stanici. Jedna žena ranijih srednjih godina ispružila je ruku i podigla palac. - Autostoperka?! – prostrujalo mi je glavom u trenu – Zar ona autostopira?! U pravilu ne volim i ne stajem onima koji autostopiraju. Nemam nikakovih loših iskustava, niti mi je tko od moje bliže okoline pričao kakovo svoje negativno iskustvo, te iako sam se i sama jednom našla u prilici, na neki način prinuđena autostopirati, te unatoč tome što je osoba koja me je povezla bila vrlo pristojna, ljubazna i susretljiva, ja i dalje jednostavno imam averziju prema tome. Svega toga bila sam svjesna i u trenutku kada sam ugledala onu ženu. Ne znam zašto, ali žena je djeovala sasvim neobično i nekako se uopće nije uklapala u sliku, među ostale koji su stajali na stanici. Bila sam uvjerena da se radi o nekoj ciganki. Kako je bila crnokosa i tamnije puti, a na nogama imala debele sokne i sandale, sve to još je više potvrđivalo taj moj dojam. Prošla sam kraj stanice. A onda, jedno 30-ak metara dalje zaustavila sam se i krenula u rikverc. Još ni danas ne znam kada i zašto sam odlučila povesti je. Kad sam se vratila do stanice žena je prišla autu i prije no što je ušla upitala me kuda idem. Ne znam zašto, ali nije mi se svidjelo to pitanje, pa sam joj odgovorila protupitanjem: - A kuda vi idete?! - Duboko je uzdahnula, prije nego što je odgovorila, a onda rekla: - Ako idete prema Rijeci i povedete me do bilo kuda, dobro je! - Odgovor mi se učinio čudnim, ali ipak sam klimnula i žena je ušla u auto. Prvih nekoliko minuta vozile smo se u potpunoj tišini, a onda sam joj rekla da idem do Rijeke i ako joj to odgovara da ju do tamo mogu povesti. Odgovorila je da joj odgovara i da bi me samo zamolila da ju ne vozim u sam grad, već da ju ostavim odmah na obilaznici iznad Rijeke. I ovo mi se učinilo čudnim, ali nisam komentirala. Nastavile smo se voziti u tišini. Iako sam pratila cestu, krajičkom oka podozrivo sam je promatrala, pitajući se u sebi, tko je u stvari ona, kamo ide i zašto autostopira!? Tako iz bližeg, njena mi se put više nije činila tako tamnom, čak štoviše djelovala je blijeda u licu i nekako promrzla. Grijanje u autu je radilo i znala sam da će se ubrzo utopliti. Nisam ništa pitala. Vozile smo se i šutjele. Potrajalo je to. Onda, u jednom trenutku, ona je duboko uzdahnula i dosta tiho istisnula: - Nikad nisam mislila da će mi se takvo što dogoditi! U prvi tren nisam reagirala, a onda sam ipak upitala: – Što to?! Znate, ja autostopiram već od Zagreba! – rekla je. Na trenutak sam skrenula pogled s ceste upitno ju pogledavši. Nastavila je – Znate, ja sam u stvari jučer poslije podne iz Osijeka doputovala u Zagreb. Imala sam kupljenju kartu za (Poreč, Rovinj ili Pulu – ne sijećam se više točno što je rekla), ali kako je auobus polazio kasno na večer, odlučila sam sjest u neki od kafića na autobusnom kolodvoru i popiti kavu. U nastavku priče, ispričala mi je kako je odložila kofer i tašku na jednu stolicu, a manju putnu torbu (nekakav ceker) na drugu, naručila kavu i čitala novine koje je u međuvremenu kupila. U trenutku kad je bila odlučila otići shvatila je da su taška i kofer sa stolice pokraj nestali. Od tog trenutka, kad je shvatila da je pokradena, pa na dalje počinje pravi krimić za nju. Prvo odlazi na peron gdje stoji autobus kojim je trebala otići u Istru, nadajući se da će uspijeti nagovoriti šofera da ju bez karte pusti, nudeći u dokaz svoje ranije kupljene karte, tek nekim čudom zapamćeni broj rezerviranog sjedala. Iako sjedalo ostaje prazno vozač ju ne pušta u autobus, pa tek nakon toga ona odlazi u potragu za policijom kojoj prijavljuje krađu. Kako je ostala bez svih dokumenata, policija ju odvodi u stanicu gdje osim uzimanja iskaza o krađi još i nju provjeravaju. Pokušavajući iznaći izlaz iz cijele te nezavidne situacije sijeti se prijateljice koja živi u Zagrebu, ali prijateljica se udala i ona ne zna na pamet njeno novo prezime, djevojačko ne pomaže, a adresar u kojem ga ima zapisanog ostao je u tašci koja je ukrađena. Puštaju je iz policijske stanice negdje iza ponoći. Prva slijedeća ideja bila joj je da se vrati u Osijek, a onda se sjeti da neće moći ni u stan jer su i ključevi od stana bili u torbici koja joj je ukrađena. Rezervne ključeve ima njena majka koja je s njenim malim sinom u Istri, kamo je i krenula. Nazvati svoju majku u Istru da joj telegramski pošalje novac nije mogla, ne samo zato jer je ostala i bez novca i bez telefonske kartice (mobitel nije imala jer tada još nisu bili tako opće raširena pojava, a i da ga je imala vjerojatno bi bio u torbici), već ponajviše stoga što u stanu u Istri nisu imali telefon uopće. Da nazove nekog od kolega s posla sjetila se još u policijskoj postaji, ali osim što adresar više nije imala, bilo joj je neugodno zvati ih u te sitne noćne sate, pa onda to nije niti zatražila. Na kraju odlučila je vratiti se na autobusni kolodvor, tamo pričekati jutro i onda nekako ponovo pokušati doći do Istre, mada još ni sama nije znala kako. Rekla je još da je inače samohrana majka, te da radi u redakciji tamošnjeg dnevnog lista kao lektor. Zatim, mi je ispričala kako je u ranu zoru pješice krenula od autobusnog kolodvora prema rotoru u Novom Zagrebu, kako bi došla na početak autoceste za Karlovac, a kamo i kako su ju uputili neki rani prolaznici namjernici. Kako joj je, na svu sreću, ostao ceker u koji je bila stavila vestu i debele sokne, bude li joj kroz Gorski Kotar hladno u autobusu, i kako bi se bila skroz na skroz smrzla da su joj još i to ukrali. Počela je stopirati već prelazeći preko Savskog mosta, gdje joj je stao neki gospodin koji ju je poveo do Karlovca, odnosno do iza Turnja, gdje sam je na autobusnoj stanici ja pokupila. Priča mi je zvučala strašno. Usprkos tomu, nekako sam se dvoumila da li da vjerujem ili ne u nju. Pitala sam se u sebi – Što ta žena u stvari očekuje i hoće od mene?! - Sve mi je izgledalo nekako previše zamršeno i nestvarno, previše problematično da bi bilo istinito. Nikako mi nije bilo jasno da zaista nije postojao neki drugi način da se izvuče iz tog problema. Nisam mogla shvatiti da baš nitko nije postojao kog je mogla nazvati makar iz policijske postaje. – Pa valjda bi joj to dopustili?! – mislila sam. Iako sam je tijekom njena pričanja, onako sva u nevjerici, par puta prekinula postavivši joj pokoje potpitanje, na koje bi ona uredno odgovorila, bila sam još uvijek definitivno skeptična. Negdje usred te njene priče napokon smo se i predstavile jedna drugoj. Sijećam se da sam, još uvijek oprezna, rekla samo svoje ime, a ona se predstavila imenom i prezimenom (koje sam ja do danas zaboravila). Nakon te njene priče nismo više puno razgovarale, pa je vožnja i dalje proticala uglavnom u tišini. Počela je padati kiša. Uvjeti na cesti bili su iz minute u minutu sve gori. Počelo je i puhati. Na kraju, pod jakim naletima vjetra spustio se i ogroman pljusak. Ne samo da sam jedva vozila, već sam jedva zadržavala auto u svojoj kolnoj traci. Nekako smo došle do Gornjeg Jelenja, a vjetar i kiša još uvijek nisu se stišavali. Pitala sam ju hoće li imati što protiv ako stanem. Odgovorila je niječno. Stale smo kod nekog restorana. Ušle smo u nutra. Pitala sam ju da li želi popiti nešto toplo, kavu ili čaj. Činilo mi se da se nekako dvoumi, prije no što je ipak pristala na kavu. Naručila sam kave, a onda otišla do šanka i kupila jedan sendvič. Vratila sam se do stola za kojim smo sjedile i stavila sendvič na stol. Nisam ga jela. Ona je srkala kavu. Zadržale smo se nekih 20-ak minuta, nešto malo progovorile, pa nastavile put. Možda 5 ili 10 minuta nakon što smo krenule iz restorana obratila sam joj se: - Gospođo, molim vas ponudite se. Ovaj sendvič je za vas. – ispalila je kao iz topa – Ne hvala! Nisam gladna! Nasmijala sam se i ponovo ju ponudila. Okrenula se prema meni, pa rekla – Ja sam mislila da ste vi to sebi kupili. Mislim, zar niste sebi kupili?! – Pogledala sam ju na brzinu i odgovorila joj – Ne, vama sam kupila sendvič. Ja sam jela jutros doma, prije no što sam krenula. – Gledala me širom otvorenih očiju i na kraju protisnula – Meni je neugodno! Znala sam da joj je neugodno, pa sam ju samo još jednom ponudila, ponovo joj objasnivši da sam sendivč uistinu kupila njoj, a ne sebi. Trenutak se još dvoumila, a onda ga je uzela. Nakon prvih par zalogaja, ponovo se okrenula prema meni. Oči su joj bile pune suza kad je rekla – Znate, ovo mi je prvo od prekjučer. Jučer sam se žurila i nisam ništa jela prije puta. Sin mi je već 3 tjedna s mamom u Istri i jedva čekam da ga vidim. Jedva sam dobila ovaj tjedan godišnjeg. Pa, sam samo razmišljala da čim prije sjednem u autobus za Istru. Kad sam došla u Zagreb nisam bila gladna. Mislila sam nešto ću si kupiti kasnije putem. – Nisam joj ništa odgovorila. Pustila sam ju da na miru pojede. Neposredno prije no što smo se spustile do obilaznice na kojoj je željela da ju iskrcam rekla sam joj da joj neću moći tu stati. Ne sijećam se više koji sam razlog navela, ali znam da sam joj rekla da će morat samnom u Rijeku i da ću joj stati na Žabicama, gdje se u Rijeci nalazi autobusni kolodvor. Bila je šokirana ovom mojom izjavom. Na trenutak kao da se htjela pobuniti, a onda je ipak samo rekla – Dobro! Došavši u Rijeku, na Žabice, stala sam sa strane i zamolila ju da me trenutak pričeka. Otišla sam u zgradu autobusnog kolodvora. Nisam se dugo zadržala. Kad sam se vratila ona je već izašla i čekala me kraj auta. Tutnula sam joj u ruku autobusnu kartu za (Poreč, Rovinj ili Pulu). Nisam baš bila pri novcima u to vrijeme, pa sam tako i na taj put u Rijeku krenula s relativno malo novaca. Kako sam benzina imala dovoljno za povratak i nadala se da mi guma na povratku ipak neće puknuti, preostali dio novca koji mi je ostao nakon kupljene autobusne karte, odlučila sam podijeliti s njom. Ona je stajala u čudu i govorila nešto kao da joj ne treba novac kad ima kartu ili da joj ne treba toliko ili što će joj uopće, dok sam ja već ulazila u auto. Iako se sve odvijalo vrlo brzo, sijećam se da sam joj rekla da joj treba za još jedan sendvič i kavu, a onda sam pritisnul papučicu gasa... Gospođo! Gospođice! – vikala je potrčavši zamnom. Zaustavila sam se nekoliko metara dalje i promolila glavu kroz prozor. – Ali ja ne znam ni kako se vi zovete! – vikala je dalje – Molim vas, ostavite mi makar svoj broj! Kako ću vam se ikad zahvaliti?! - Tako da ćete nekom drugom kad bude trebalo i kad bude prilika učiniti isto! – doviknula sam joj natrag i odjurila na sastanak zbog kojeg sam u stvari i dolazila u Rijeku. Te večeri kad sam se vratila doma, iako je sastanak bio apsolutni promašaj, iako nikakav posao nije bio dogovoren, iako sam stoga bez-veze potrošila novac za put, osjećala sam se neizmjerno sretno i ispunjeno, kao da se dogodilo nešto sasvim suprotno – kao da sam sklopila posao stoljeća! Tjedan dana nakon toga, više nisam izdržala, pa sam ovaj događaj prepričala mojoj prijateljici Tanji, koja me proglasila totalnom luđakinjom, jer u vlastitoj besparici dijelim novce totalnim strancima. Osim toga Tanja je smatrala priču moje autostoperice apsolutno nevjerojatnom i nije se mogla načuditi mojoj naivnosti. Unatoč tomu što je Tanja moja dobra prijateljica čije mišljenje istinski cijenim, tog puta njeno drugačije viđenje nije moglo raspršiti onaj dobar osjećaj u meni. Stoga joj rekoh samo kako sam učinila ono što sam mogla i po svojoj savijesti, a s druge strane toj će ženi biti, prevarila me ili ne, prema njenoj savjesti, i ona će to znati, a ja ne moram. Moja Autostoperica i ja, više se nikada poslije nismo srele! |
Guske u magli
- 12:27 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Radi se o gospođici koja mi je u protekloj godini tancala po živcima, pila krv na slamku i secirala jetru. Po mojoj slobodnoj procijeni dotična je u dobi od 28 do maksimalno 32 godine. Ime i prezime okičeno joj je s onim famoznim mr. dr. brrr. frrr. grrr. i sl. privjescima koji bi trebali obilježavati učena čovjeka (ženu). Gospođica je znanstvenica s navodno ogromnim znanjem i iskustvom u svom profesionalnom području. Nekom mješavinom slučajnosti i preporuke, došetala je ona još negdje pred kraj prošle godine u našu vrlu Firmu. Lijepo smo je primili, ugostili i saslušali. Ukratko, gospođica se spremala u realizaciju nekakvog projekta, za koji su navodno i nekim čudom sredstva bila osigurana, pa se dala u potragu za nabavku opreme i ostalog potrošnog materijala potrebnog za realizaciju već spomenutog projekta. U tom kontekstu njen interes i zahtjevi bili su, od nas prikupiti ponude za robe iz programa kojeg nudimo. Dobro! Čak što više – odlično! No, da se odmah na početku razumijemo, ja pak, s druge strane, nisam nikakav znanstvenik, pa čak niti približno srodne struke, tek običan trgovac ili ljepše rečeno samo dobar ekonomist koji zna relativno dobro pregovarati i ugovarati, u tom kontekstu relativno povoljno pronaći i kupiti, pa onda to prodati, pritom nešto zaradivši. Imam nešto znanja stranih jezika, razumijem po koju čak i latinsku, i sasvim pristojno plivam po zakonima i pravnim pitanjima (zahvaljujući nekakvom višegodišnjem honorarnom iskustvu). I to bi bilo to! Ništa posebno za posao koji obavljam. Jedina posebnost ili neobičnost s moje strane, za koju vas, doduše, niti jedan poslodavac zasigurno neće pitati pri zapošljavanju, a što ljudi koji me duže i bolje poznaju nazivaju: onaj njen nos i rengen za ljude. Znam da vrlo glupo i umišljeno zvuči – Znala sam odmah! Ipak, iz iskustva sa samom sobom znam da ono na prvu je uvijek pun pogodak. I svaki puta kada bih samu sebe pokušala uvjeriti u suprutno, osobito ako bi ocijena na prvu bila naizgled prestroga, na kraju bih se uvijek morala suočiti s vlastitom obmanom, samo iz razloga što sam one na prvu, signale svog nosa i rengena iz ovih ili onih razloga, logičnih ili nekog razumijevanja radi, odbacila. No, pustimo mene, pa da se vratimo na gospođicu savjetnicu ministra. Pri tomu prvenstveno valja imati na umu da se radi o jednom ozbiljnom ministarstvu i da takvu savjetničku stolicu, odnosno radno mjesto ne može dobiti baš makar tko ili ipak može....???!!! Osim toga, logično bi bilo za očekivati da osoba na takvoj poziciji posjeduje, ako već ne veću količinu znanja od ostalih običnih smrtnika onda barem prosječnu. Također, bilo bi logično za očekivati da se osim nekim standardnim znanjima odlikuje i nekim drugim sposobnostima ili barem malo iznad prosječnom inteligencijom. Stvarnost je, kao što već vjerojatno pogađate, nažalost sasvim drugačija, a tijek sve dubljeg mog uranjanja u tu grubu realu išao je otprilike ovako... Još na prvom sastanku pitala sam gđicu. Savjetncu tko (koja ustanova) je nosioc projekta i na koga ponude treba nasloviti. Odgovor, tada, navodno još nije znala, jer je sve, a što se tog dijela tiče, još u nekakvim pregovorima i dogovorima. (Ma hajde!!!) Prema tome znači ponudu pišem na N.N., koji N.N. će to onda i naručiti ili neće, pa kad onda istom tom N.N.-u ispostavimo račun, N.N. će to platiti. Jednom riječju – posao godine! Na pitanje da li zna s kolikim novčanim sredstvima raspolaže (pritom ne zahtjevajući da meni kaže tu famoznu cifru već samo pitajući da li ona zna kolika je), nije znala odgovoriti i bila je vrlo ponosna zbog toga, pa je u tom smislu čak značajno tajanstveno i koketno zatreptala očicama. Perfektno – znači gđica. Savjetnica možeš si priuštiti da kupi sve, odnosno ili u stvari ništa! (Kako je kod nas sve, ali ama baš sve moguće, jer oni bogati znanjem, kruha prose, a oni pak bogati novcem, vezama, ne rijetko i šarenim titualam, teško se i potpisuju, bolje da krenemo dalje...) Pitam ja gospođicu savjetnicu koliko joj je velik prostor (jer moglo bi tu biti volumenozno i većih komada) u koji tu opremu misli smjestiti. Ali jooooj, što ja isto svašta pitam, jer gospođica veli da je prostor još u nacrtnoj fazi, a lokacija se tek ima pronaći. (Ma čovjeće, pa tu je, vidi se, sve od početka pomno isplanirano.) OK! Ostavljam po strani arhitekte i građevince jer vidim da je određena lokacija na skliskom i trusnom terenu, pa krenuh na struku pitanjem – Koju vrstu roba u stvari trebate? Veli gđica. Savjetnica – Sve! Ama baš sve što možete zamisliti da jedan takav prostor može trebati! OK opet! Znam da imamo poprilično širok program, ali iapk...!!! Već mi se lagano počinje dimiti iz glave, ali samo ljubazno (trudila sam se jako) preformuliram pitanje – Budući da nisam upoznata sa sadržajem i detaljima projekta, a Vi to normalno znate, možete li mi reći što se u okviru istog planira raditi, jer primjerice budete li se bavili ovim roba A i B Vam ne treba, a primjerice onim C i D će Vam biti neophodna?! – Nastala je stanka u kojoj me pogledala širom razrogačenih očiju. (Znam! Već su mi rekli da postavljam teška pitanja.) Onda je zinula i vidim stiže odgovor... - Znate, ne zna se još točno, ali ja mislim raditi i ovo i ono, tako da će mi trebati i A i B, i C i D! Genijalno! Sad kad smo suzili područje, možemo dalje, pa nastavljam – Dobro! Recimo od ovih A, da li trebate veće ili manje, ovakve ili onakve, za ovo ili za ono (nabrajam karakteristike i sl., jer zaista nije svejedno)?! - Paaa, znate, ne znam u stvari kakvih sve ima! – odgovora savjetnica ministra vrlo ozbiljno. - Razumijem, – velim – tehnologija se tako brzo mijenja i napreduje da ju je zaista teško pratiti! (sad već postajem bezobrazno ironična iako uspijevam zadržati smrtno ozbiljnu facu) – Možda, stoga nebi bilo loše da onda ipak pričekamo da prostor bude gotov na toj lokaciji koja već bude, jer će do tada sigurno izaći nešto novo, što danas ni Vi ni ja ne znamo još da "ima" ili će biti?! - pitam dalje. - A ne, ne! – prihvaća ona najozbiljnije moju ozbiljnu ironiju – Ja do tada moram imati sve spremno! Nisam htjela pitati gdje će to držati do tada. U svakom slučaju, šteta! Nije upalilo! Da vas ne zamaram dalje tijekom ovog odužeg prvog razgovora koji je u svakoj slijedećoj minuti svog trajanja tonuo u sve dublju i širu glupost, reći ću vam samo vrlo skraćeni rezime cijelog slučaja. Gđica. Savjetnica ministra nosi prezime koje ste zasigurno čuli u onom dijelu Vijesti koji se odnosi na domaću političku scenu i njene aktere. (Da oktrijem tko je komu tko, nisam se baš zamarala, pa nemam pojma još ni danas.) Gdje je i kako gđica. Savjetnica ministra stekla svoje ogromno znanje i iskustvo, zaista ne znam! Iako sam imala prilike upoznati jednog od zaista rijetkih ljudi, čovjeka koji je u dobi od 21 godine imao završena dva fakulteta, već tada govorio nekoliko stranih jezika (danas ih govori puno više), koji je ubrzo nakon toga postao jedan od viših diplomatskih dužnosnika u jednoj od ambasada, ne naše već jedne strane zemlje, te u to doba bio najmlađi diplomat u svijetu, vjerujte da govoreći o gđici. Savjetnici definitivno nije riječ o osobi takvog kalibra. Što se tiče njena profesionalnog znanja i iskustva, prosto-narodnim rječnikom rečeno njoj je crno i bijelo jedna te ista boja, a šija i vrat dva u potpunosti, ne samo različita, već upravo oprečna pojma. Kada se pak radi o stvarima koje njeni kolege iz struke ne samo da koriste danas već i proteklih barem 10 godina, i to u svakodnevnoj upotrebi, dakle o nečemu što je konstanta skoro kao sunce i mjesec na nebu, ona će vas zatražiti da joj pošaljete sliku kako bi mogla saznati kako to točno izgleda, te dodatno zamoliti pisano objašnjenje i karakterisike iste stvari, kako bi (valjda kasnije) znala i kako se ista upotrebljava. U slučaju da joj, već totalno izluđeni od slanja slikica i objšanjenja za nešto što je toliko obično i uobičajeno, na kraju pošaljete čak i uzorak, ona će vam uputiti oduži mail kojim će vas zamoliti da joj točno objasnite što u stvari predstavlja to što ste joj poslali. Vrhunac ćete doživjeti, kada vam nakon godinu dana, netom opisane i još puno gore (nazovimo to) suradnje, gđica. Savjetnica ministra uputi zahtjev da joj (iako to definitivno nije roba kojom tržite, a ponajmanje ne profesionalna) nabavite plastičnu tirkiznu kantu za smeće koja će se (prema njenom viđenju i objašnjenju) estetski, jedina i najbolje uklapati u njen budući znanstveni prostor i projekt. (Vjerojatno kao jedan od bitnijih elemenata???!!! – No, kako bih ja to mogla znati kad nisam te struke, a niti me ovaj narod plaća da savjetujem ministra?!) Ako čujete da nešto pišti i da je zaglušujuće ruknulo – to sam se ja pretvorila u pretis lonac koji se do daske razviždao i upravo eksplodirao! Stara poslovica kaže (barem su mene tako učili) da se lagano (samo) guske mogu natjerati i provesti kroz maglu. Čini se da je kroz protekla vremena tehnološki napredak djelovao i na guske, jer reala današnjeg naravoučenja, iz ovog primjera, govori da su guske uznapredovale do te mjere da im je omogćeno da čak i ministre savjetuju kako se (narod) tjera i provodi kroz maglu. |
u SRIDU
- 06:42 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Da li je to: a) u srijedu ili b) u sredinu E pa, kod mene je bilo i jedno i drugo, i sve je bilo baš u ovu srijedu i u sredinu – i to dva put. Prvi put Kako sam u srijedu ranom zorom nešto piskarala ispričavajući se gospodinu s Jagodama na njegovu blogu, tako sam uočila da se tamo igra neka odgonetka – jagonetka, koju sam u tom rano-jutarnjem trenutku poptuno zanemarila. Kada sam poslije podne istoga dana, mučena znatiželjom da li je dotični gospodin prihvatio ispriku, ponovo svratila na njegov blog, jagonetka mi ponovo pade u oko. Ovoga puta dadoh si truda da proučim pravila igre, a onda i da zavirim u kojoj je fazi trenutno aktualna. Zaintrigirana onim svojim vječnim mogu li – ne mogu li ja to, na brzinu pročitah pitanja ostalih igrača: je li to ovakvo ili onakvo, od ovog ili onog, služi li za ovo ili ono, može li se s time ili ne može. Potom se bacih na brzinsko proučavanje slike (odnosno njenog dijela), primaknem se monituru (samo što nos nisam zabila u njega), pa se odmaknem. Onda žmignem na jedno oko, pa na drugo, zamislim da vidim što ne vidim i odlučim bubnuti svoje viđenje: BABUŠKA! BINGO! Ali, da je to bio bingo pododak, doznajem tek danas, jer, naravno, kasno palim! Neovisno o tomu, ostaje činjenica da je pogodak ipak bio u sridu !!! Drugi put Drugi put je imao svoju uvertiru u ponedjeljak – to su bile, nazovimo to tako, pripreme. Utakmicu sam odigrala u utorak, a rezultat je stigao u sridu. Dakle, sve je počelo u ponedjeljak na večer kada me je nazvao g. Kukuruzić (moj direktor, koji je tada bio na službenom putu izvan zemlje) kako bi mi (pretpostavljala sam) saopčio jednu od svojih famoznih direktiva, a koje bi se trebale sprovesti u djelo po mogućnosti još prekjučer. Nisam puno fulala! Nije baš bila klasična direktiva, ali nešto tipa: Tek sad sam vidio da sam dobio mail od jednog našeg dobavljača koji organizira nekakvu akciju, ali ta akcija traje samo dva dana, pa daj učini nešto – trebalo bi to iskoristiti. Velim ja njemu – Ahha, dobro! – i već unaprijed odlučim da od toga neće biti ništa, jer je slučaj = nemoguće! Da stvar bude bolja, nedugo iza tog telefonskog razgovora (još sam bila u firmi) nastao je totalni kuršlus. Sve je porikavalo, ali baš sve! I dok sam ja k'o duh s nekakvom turbo mini baterijom (koja mi je u stvari privjesak za ključeve, i na kojoj moraš non-stop držati još minijaturniji gumbić ako hoćeš da svijetli jer se neda zakočiti) tumarala našim vrlim poslovnim objektom u potrazi za nekavim razvodnim kutijama, glavnim osiguračima, agregatima (koji su se automatski trebali upaliti, ali nisu) i tome sličnim strojevima i napravama, mislila sam u sebi kako sad fakat nema blage šanse da njegovu famoznu direktivu provedem u djelo. Kako je N. Tesla nažalost već davno umro, ostala sam na milost i nemilost nekakvih kvazi modo servisera zaduženih za održavanje zgrade, o čijem oduševljenju zbog tog interventnog izlaska u 10 na večer bolje da vam i ne pričam. Kada su dotični intervenisti napokon stigli, nešto su bez-veze pročeprkali (što sam mogla i sama da su mi rekli preko telefona, ali kako bi to oni onda naplatili - jel'!?!), struja je prošljakala, a s njom i dobar dio ostale aparature. Na odlasku, važno su mi napomenuli da pripazim sada (samo nisu rekli kako) jer da bi za pola sata opet se moglo dogoditi isto. Rekla sam im samo – Dobro! – a u sebi sam pomislila – E, meni više neće, jer ja sad idem doma! Tako sam i napravila, pa je što se te štorije tiče, ponedjeljak završio. Utorak je bio manje-više normalan radni dan, izuzev one nekolicine majstora (svaki za određeni resor) koji su bauljali objektom uklanjajući jučerašnji kvar. Što se pak tiče Kukuruzićeve direktive nju sam smetnula s uma, odnosno jednostavno stavila ad acta jer nije bilo blage šanse, taman cijela komercijala radila samo to, da stignemo obavijestiti sve kupce, da kupci shvate o čemu se radi, razumiju hitnost slučaja i prilike, i još u roku od 30-ak sati odreagiraju narudžbom. Nema šanse! Kao prvo zato što smo mi jedna vrla Firma d.o.o., koja je istinia i Bog opremljena svakojakim čudima moderne tehnologije, ali zato nema najobičniju i najgluplju bazu podataka npr. svojih kupaca, odnosno barem ju nema u elektronskom formatu, a sve to iz razloga jer je naš g. Kukuruzić abi-normalno paranoičan i na sve moguće načine fobičan. Znate netko bi to mogao presnimiti!!! Stoga mi lijepo, baš kao u stara dobra vremena Marije Terezije, imamo jednu ogromnu BILJEŽNIČETINU (za koju ne znam ni tko, ni kada, ni gdje ju je uopće uspio nabaviti) i koja nam glumi nekakav adresar, jer znate već – to nitko "nemre" uzeti pod mišku i odnijeti u.... (znate već kam). Uzevši u obzir te uistinu extraordinary okolnosti, možda će vam biti lakše za razumijeti zašto stvarno postaje problem nazvati ili faxirati 300-tinjak ili 500-tinjak različitih i najprioritetnijih kupaca u svega par sati. Zbog tog fenomena nazvanog elektronska baza podataka već sam preko nekoliko stotina puta, u proteklih više godina, dubila na glavi, kričala, svadila se, pa čak i prijetila, na kraju i prošetala na trepavicama ispred g. Kukuruzića, s uvijek istim rezultatom totalnog neuspjeha. Zaista teško savladiva paranoja! Nešto pred kraj radnog vremena direktiva mi je ponovo pala na pamet. Da se prije nego što nastavim razumijemo oko jednog! Hvala Bogu dovoljno dugo radim kod g. Kukuruzića da mogu reći da znam da ni sam nije vjerovao u mogućnost realizacije direktive koju je bio izdao. S druge strane, bila je to zaista prilika koju je trebalo iskoristiti. Prilika koja se u 10 godina od kako Firma radi s ovim dobavljačem nije do sada pojavila niti jednom. S treće strane, opet, znala sam da koliko god i Kukuruzić zna da je to nemoguće, u potpunosti i kak se spada realizirati u tako kratkom vremenu, predobro sam bila svijesna toga, da unatoč tim činjenicama Kukuruzić neće propustiti priliku da mi natrlja na nos kako je on za ovu godinu planirao ipak veći promet od onog koji će biti ostvaren, a ja sam eto odlučila ovakvu stvar propustiti. Ta me spoznaja izjedala i žderala do bola, toliko snažno da na kraju odlučih probiti sve granice, napraviti presedan, pa kud puklu tam strelilo, a onda ak' baš hoće nek mi da i otkaz. Slijedećih 7 sati (radno vrijeme je već bilo davno završilo i svi normalni ljudi otišli su doma) zafrkavala sam se na provedbi svoje ideje. U 22:30 sve je bilo gotovo i spremno za lansiranje. I tako je moj eksperiment u sridu - lansiran u utorak na večer! Otišla sam doma spavati da lakše dočekam sudnji dan! U srijedu nekako mi se baš nije išlo na posao, pa odlučim da ću malo kasnije doći – recimo oko podne (sva sreća da imam klizno radno vrijeme). Prolaze jutarnji sati, a ono ništa se ne događa. Inače me uvijek zovu?! Ovaj put nitko nema ništa ni za reći ni za pitati! Počinjem već razmišljati i o bolovanju, ali osim što nisam građena za takvu vrstu bolovanja, vjerojatno mi, a pogotovo ne sad, nitko ne bi ni vjerovao, ponajmanje Kukuruzić! Na kraju ipak uzimam put pod noge i palim prema Firmi. Stižem pred zgradu, a sve djeluje mirno i normalno. Ušuljavam se u nutra, polako i na prstima prilazim vratima glavne prostorije – niš se ne čuje. Ulazim! Svi sjede za svojim stolom i tek poneko podigne glavu, istisne pozdrav. (Inače, uvijek neka gužva – ovaj se baš sad sa zahoda vraća do svog stola, ona baš sad s gableca, onaj drugi iz kopiraone itd.) Šmugnem do svog radnog mjesta i ništa ne pitam! Primam se posla, radim i dalje ništa ne pitam! Nije dugo trajalo! Jedna hrabra gđa. Duša okuraži se otisnuti od svog stola, došeta do mene pa priupita: "A kaj ste vi to jučer radili kad smo mi otišli?! Ovo danas nije normalno...! Pogledam ja u Dušu, dignem jednu obrvu i kao čudom se čudim jer nemam pojma o čemu ona to priča, pa molim razjašnjenje. Duša jedva dočeka priliku da može razliti svoje (uvijek oduže) razlaganje pa počne: "...od jutra neprekidno zvone telefoni, stigla je hrpa faxova, svi su zatrpani mailovima, kod tajnice su narudžbe koje su do sad već stigle....!" Molim???!!! Ustajem se i već krećem prema tajnici, ovaj put u istinskom čuđenju digavši obrve! Dolazim do tajnice, a ona mi pokazuje snop papira! Gledam i ne vjerujem! No, to nije bio kraj! Najezda jednostavno nije popuštala! Taj dan svi radimo prekovremeno, nikom nije teško, svi se smiju, padaju zafrkancije! Zatvaramo butigu, podvlačimo crtu (jer treba sve to još proslijediti dobavljaču) i rezultat u niti 24 sata glasi... brojem: 150.000,00 i slovom: stopedesettisuća.... S obzirom da ne tržimo s lokomotivama, ovu cifru ipak treba nakljucati – ovako u sridu !!! Sad još samo čekamo da se Kukuruzić vrati! |
HTML tabula raza
- 03:59 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Dakle, s pojavom svega par komentara na ovom mom blogu, a kao jedno fino odgojeno čeljade, uzvratih posjet, odnosno dadoh se u čitanje, gledanje, pregledavanje blog-stranica tih mojih komentatora. No, nije to bio kraj. Upravo suprotno! Natjeraše me te stranice da pootvaram još sijaset drugih blogava. M R A K!!! Dragi ljudi nabili ste mi takve komplekse, ubili u pojam... i još nemrem k sebi! Prva reakcija (neovisno o tome da li mi se i koliko određeni blog svojim sadržajem svidio) bila je – E nećete majci, pa nisam ja ništa lošija! Kad ono – JESAM! No, to sada znam! Onda, u prvi mah, nisam se dala tek tako. Mislim, istini u oči gledajući, znam i ja da vizualno taj moj blog ama baš na ništa ne liči, pa ću ja to sad u čas posla KLIK, preKLIK, bum, KAbam i bit će to – ma neda se riječima uopće opisati izgled tog design-a iz moje glave. Da skratim priču – kad ja to montiram na svoj blog najverojatnije će me netko prvo jeftino ukrasti, a onda će me netko sramežljivo otkriti i na kraju će pljuštati one famozne six figures ponude od kojih ću se teškom mukom uspjet obraniti i to samo na trenutak kako bih se popela na neku pozornicu da uz salve i pompe preuzmem tu dizajnersku nagradu. (Aaahhhhhaaaaa!!! Što ta mašta, stvarno može svašta!) Kaj?! Smiješno vam je?! Meni uopće nije smiješno! Čak štoviše, situacija je ozbiljna, teška i složena! U svakom slučaju, u nedjelju, a s gore opisanom vizijom kao svijetlom mišlju vodiljom upustim se ja u design (ili barem preuređivanje) svog vizualnog blog identiteta. Tako, hrabro stisnem na onaj gumb "Dizajn >>", pa da vidimo tko će sad od mene sakriti sve one predloške koje prilikom prve instalacije, najvjerojatnije nisam uočila. Pregledam ja njih svih 38, ali majke ti blažene, a gdje su oni drugi. Eto, čovjeće, pa nisam još pravo ni počela, a već sam zapela. Znači tako, pomislih – Neprijatelj je odlučio zaigrati tvrdo. E pa dobro – igrat ćemo tvrdo!!! Nastavljam istraživanje, full gas borbeno raspoložena. Još uvijek mi nije jasno kako sam uopće tim svojim srdžbom zamagljenim pogledom uspjela uočiti kraj onog gumba "Predložak" još nekakav na kojem piše "HTML kod predloška". Aha, znači tu si zec. Što mi ne rekoste odmah da je cijeli štos u HTML-u, pa to znam. (Tak sam bar mislila!) Znate, to je ono tipa: B za boldano, I za italic, malo podesis ove >kvačice< amo tamo – i to ti je to miki. Kad ono – ČORAK, i to ne obični čorak, nego čorak od atomske! E, baš takav ČORAK !!! (hehehe – a pogledajte sad mog atomskog čorka! Nešto sam ipak savladala – nije da se hvalim!) Zatim je uslijedila borba sa bacground-om, pa onda nekakvi famozni kodovi za boje, pa border-i miči amo tamo, natrag – nevalja. (Ahh uvijek imam problema s tim granicama.) Onda tko je u HTML stavio vitičaste zagrade, a da ja o tome nisam obaviještena. Kaj sad s tim?! Molim Vas lijepo, od kada se HTML piše na hrvatskom?! Kužim ja sve ono head, text, body, size – normališka sve počinje od glave, tekst je tu da pogura stvar, a Bože moj body, style i size – zna se, ta i ja sam ljudi od krvi i mesa! Ali ono, Iznad Posta, Ispod Posta, komentari, kalendar, pa onda još ono Link za prikaz komentara ili još bolje Molimo da ne mičete ovu varijablu jer... Isusek, Isusek – Dudek, Rega, Imbra, Cinober i Presvetli – Gruntovčani moji dragi UPOMOĆ tehnologija nezadrživo nadire i potrla me bu! Kao Krezubica kidnula sam nalijevo u potrazi za pomoću i nekom igrom slučajnosti naletila na blog jedne dobre žene ili djevojke koja je tu baš svašta nešto što je mene mučilo objašnjavala. Tu sam tako saznala da postoji osim HTML-a i nekakav (oprosti mi Bože! – križam se) CSS, a o čijem postojanju nitko naravno nije našao za shodno obavijestiti me, i još sijaset toga. Nakon višesatnog proučavanja i isčitavanja hrpe teksta na ovom edukativnom blogu, a kada sam smatrala da sam se već dovoljno izobrazila ili naobrazila, odlučih se hrabro, ponovo otisnuti u virtualni svijet i objaviti jedan probni post – čisto da onjušim početne uspjehe svog novog web-dizajnerskog zanata. Proba se pojavila! Isuse Bože, kak me to tek iznerviralo, kad sam vidla kako izgleda. U potpunoj harmoniji sa svojim horoskopskim znakom sada bih najrađe bila rikaaala, grizla i trgala! Uffffffffffffff rrrrrrrrOOOOOaaaaaaaaRRRRRRRRRRR !!! Ne, nisam mogla više izdržati! Morala sam se ustati, spustiti tenzije, ohladiti glavu i trijezveno razmisliti, jednostavno – stati na loptu! (Ali, lopta je okrugla – to znate?!) Stoga sam samo na brzinu otrčala do WC-a (jer tamo se uvijek nešto pametno sijetim) na putu do kojeg sam dobro pokupila jedan štok (masnica na ramenu danas je taman lijepe žuto-zeleno-ljubičaste boje), da bi se još luđa i razjarenija vratila u web-mastersku borbu koja je dalje išla, otprilike ovako: - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 1 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 2 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 3 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 4 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 5 put ............. I onda mi usred te seanse isprobavanja s komentarom uleti na blog gospodin s jagodama. Ma šta?! Ma kako?! I još mu je bla bla bla nešto smiješno?! Povlačim rukave, namještam šake! Dosta je bilo mijaukanja, grickanja i bacakanja, sad se TUČEM – fajtam se za ozbiljno! (Ma znam, nije čovjek, jadan ništa kriv! Ni sam ne zna ni zašto, ni kako, ni gdje, a ponajmanje kada je upao!) No, tada ta je misao bila daleko od mene! Aktualna misao glasila je: Di ćeš majmune usred moje dizajnerske probe. Je... ti ja tvoje jagode sa i bez šlaga! Mene si naš'o?! Nekako se primirim i onda opet... - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 6 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 7 put - skidaj Post, mijenjaj, prepravljaj, probaj, objavi ponovo – 8 put........................................ E dosta je! Ne znam koliko puta sam još ponovila ovaj postupak izmjena i ponovnih objavljivanja da bi na kraju totalno isparila na živce i lijepo ODUSTALA! I sad je kak je! Uostalom, zar nebi trebalo biti bitno ili barem važnije ono što piše, a ne ono na kakvoj je podlozi napisano?! (Konstatira lisica kiselost grožđa, neokusivši ga, jer ga tak i tak nemre dohvatiti!) To je dakle bila nedjelja! Jučer, u ponedjeljak, samo sam s gađenjem prošla kraj ovog svog kompjuterskog stroja, još uvijek maksimalno iziritirana, i to do te mjere da bi bila najrađe pljunula u monitor da ga nisam tak skupo platila i da mi ga se dalo poslije čistiti. Danas vam se javljam ponovo, ovim svojim priznanjem nastojeći prebroditi još uvijek nagomilanu srdžbu, bijes i nemoć zbog vlastitog neznanja s područja web-design-a. Ujedno vas želim upozoriti, a da nebiste doživljavali nepotrebne šokove, da će trenutni izgled ovog bloga zasigurno biti podložan promjenama u skladu s eventualnim napretkom ili mojim promjenjenim saznanjima s ovog totalno mi neistraženog područja. Živi mi bili, pa izdržali! |
proba
- 03:47 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
baš me zanima kako će ovo izgledati užasno me zanima pišem, rišem, isprobavam VAŠ TEKST ako upali?! bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla bla |
R e c e p t
- 23:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Postoji narod što ga nazivamo: nijemci, pa onda postoji narod u mnogočemu srodan i sličan ovom što ga pak nazivamo: austrijanci, zatim ima tu mađara, čeha, talijana, hrvata, pa čak i naroda možda najšire rasprostranjenog iako bez vlastite države ili čak republike što ga nazivamo: romi ili cigani. Dakle... Osnovni sastojci - 1 nijemac - 1 austrijanka - 1 čeh - 1 mađarica - 1 talijanka - 2 hrvata - 1 ciganka (Nisam baš 100 na 100 – da su sastojci u pravom omjeru, pa ako netko pokuša ponoviti recept, sigurnosti radi neka bude od svakog naroda bar po jedan.) U svakom slučaju gornje sastojke dobro promućkati i mućkati, mućkati barem jedno stoljeće i pol do dva, sve dok se navedeni sastojci ne homogeniziraju u jednu nerazdvojivu, više ili manje kompaktnu masu. Nadjev (oli ti fila) - jedan purger, kmetsko zagorskih korijenova - jedna glumica iz putujuće družine čergara - jedan plemenitoga roda (ono da mu se ispred imena nadje barem neki pl. ako već ne i von) - jedna barunica, odnosno kontesa - dva učitelja oli prefešura i - jedna grofica I ove sastojke treba dobro zamutiti i mutiti kroz jednako vremensko razdoblje kao i osnovne sastojke sve dok se ne zgusnu u jednu glatku tekuću smjesu. Potom ovim nadjevom valja dobro natopiti osnovne sastojke i pustiti da se sve dobro ohladi. Hladno je onda kada se je nadjev tako dobro upio u osnovne sastojke da se međusobno više ne mogu ni razdvojiti ni prepoznati. U trenutku kada sa sigurnošću možete konstatirati opisanu ohlađenost – vaše predjelo, glavno jelo i desert je gotovo. Sada bi, kao i nakon svakog dobrog recepta trebala uslijediti ona famoza rečenica – Dobar tek! No, ja je neću uvrstiti na kraj ovog recepta, kao prvo jer nisam baš 100% sigurna da je to baš tako ekstra dobar recept, a kao drugo uopće ne izgaram od želje da me netko sažvače i proguta, ili makar samo proguta! Ne znam da li ste čuli onu pjesmu Vladimira Koćiša Zeca "Plava ciganka"?! Ako jeste, pa ste samo posprdno odmahnuli i nasmijali se, vjerojatno prispodobivši si nekakovu poblajhanu romkinju, uvjereni da "naturalmente" takova ne postoji – znam sigurno da se nismo upoznali !!! I na kraju, ne mogu odoljeti, a kad sam već kod naše glazbene estrade, a da ne spomenem gospodina Škoru koga čuh neki dan kako izjavljuje: "...pa ja se svaki dan budim kraj jedne amerikanke!" Eh, moj Škoro, ti znaš kakav je to doživljaj svako jutro probudit se na "graničnom prijelazu". No, ti bar znaš na kojem si i koji te narod gleda s jastuka pokraj. Ali, daj zamisli, milo moje, u mojim venama teće rijeka osnovnih sastojaka i nadjeva, pa ti znaj u jutro na kojem si graničnom prijelazu uopće, i koji te narod gleda iz kupaonskog ogledala!?! |
Prvi put
- 11:11 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Dakle što reć'?! Otkrila sam blogove! WOW!!! Dok se ja osjećam kao Amerigo Vespuci ili barem k'o Kolumbo misleći da sam otkrila Ameriku, vi ćete se ili barem neki od vas, koji su nekim cudom nabasali na ovaj moj tekst, vjerojatno cerekati od uha do uha, a možda bi mi najrađe čak zapljusnuli u lice kao što je onomad onaj hercegovački tajkun JAMBO u "nedjeljom u 2" Stankoviću: Čovjeće, pa Amerika je već otkrivena! Ipak, nadam se da nećete, ta nisam ja... Kako se odlučih?! Ima jedna latinska izreka što kaže: Verba volant, scripta manent. Što bi u više ili manje slobodnom prijevodu značilo: RIJEČI LETE, A NAPISANO OSTAJE. Tako se ja odlučih da nešto možda ipak ostane. Kako izabrah naziv bloga?! Ova živa kreativa išla je točno slijedećim redoslijedom... 1. sam htjela biti BABAROGA, pa me lijepo izbacilo i veli da već ima takova, a taman sam pomislila kako sam ne samo kreativna nego i prva. Kad ono - JOKS ! 2. uopće nisam imala plan "B" i rezervnu varijatnu, pa priupitah samu sebe što ću ja tu uopće trkeljati. Nakon dužeg razmišljanja, priznam sama sebi, napokon, da NEMAM POJMA. 3. Frustrirana svim tim saznanjima pomislih ljutito - Pa dobro kad ne može biti babaroga bit će BAJKA!!! Kad sam pomislila tko još danas uopće vjeruje, a kamo li čita bajke - moram priznati, iako nevoljko, da ni samu sebe nisam uspjela uvjeriti u tu bajku. Stoga odmah opalim kontru tipa: crna kronika. BLINK! BLINK! Svi danas čitaju crnu kroniku. Svi se zgražavaju i opet čitaju, pa čak povremeno i ja koja je se iskonski gnušam. Ipak i definitivno odlučih - crnu kroniku neću pisati! Ali, što onda?! U bajke nitko ne vjeruje i nitko ih ne čita. Crnu kroniku svi čitaju, a nitko je ne priželjkuje. I opet, što onda?! Gruntam... gruntam... gruntam... Život?! - Ma koji život...?! Moj život?! - Ma koji moj život...?! BLINK! BLINK! PUFFF... Padne zaključak... 4. Još uvijek priželjkujem BAJKU (od prinčeva i bijelih konja u njoj sam odustala - do te mjere ipak dosežem realu), a činjenica je da u svojim bajnim nastojanjima svakodnevno živim u krimiću (ove ili one vrste). Tako započinje ovaj blog, a i vi ste čini se zalutali u moj krimić! |